Lola Ribar osvojio nova tržišta. Đuro Đaković najizgledniji ponuditelj na poslu za vojsku. Viktor Lenac ugovorio nove remonte. Vladimir Gortan gradi POS-ove stanove. Gredelj preselio na drugu lokaciju. Franjo Kluz tiska monografiju Omiša.
Zanimljivi su to naslovi u medijskoj zbilji, zar ne. I lako bi mogli tako glasiti, odnosno neki od njih su i stvarni. Ime i prezime koje dobivamo rođenjem, u ovom slučaju ime koje nose danas, došlo je nakon što su već rođene bebe, odnosno kompanije i tvrtke koje su mahom svoj poslovni životni put počele prije svih velikih ratova, neke još u 19. stoljeću. Zanimljivo je dakle da su svi oni baštinici industrijske tradicije i utemeljenja poslovanja nastalog prije nego li su ponijeli današnja imena. Hrvatska je tu iznimka među zemljama bivše države (pa i šire) i sjajan primjer zašto su industrijski brendovi koji su se godinama borili za što bolju poziciju i prepoznatljivost na zahtjevnom svjetskom tržištu – zadržali stara imena (Kraš, Končar, Badel, Gredelj, Lola Ribar, Viktor Lenac, Đuro Đaković, Franjo Kluz itd), a i uspješni su i danas.
Asocijacija i brend strategija. Ako na brend gledamo kao na skup asocijacija koje proizvodi ili usluge imaju u svijesti potrošača ili korisnika odnosno poslovnih partnera, jasniji će nam biti razlozi zašto su brojne kompanije zadržale imena, koja su im nadjenuta nakon Drugog svjetskog rata. Priča o njihovoj povijesti je izniman dio hrvatske industrijske povijesti i gospodarskog razvitka.
Autor: Darko Buković
I da, vratimo se na onda na asocijacije, prve asocijacije. I sami pokušajte izreći asocijaciju, odnosno što vam prvo padne na pamet kad kažete ili pomislite na BADEL, ili pak KONČAR ili KRAŠ….. Dodatno vas poznata asocijacija vuče i pomislite ili netko kaže GREDELJ, ĐURO ĐAKOVIĆ ili VIKTOR LENAC. Upravo to, znamo o čemu je riječ i sami identificiramo – brend.
U novom nastavku serijala Narodni heroji kao brend zavirimo dalje u povijest naše industrijske baštine, nastanka i zadržavanja i imena i prezimena u naziva kompanija Viktora Lenca, Đure Đakovića, Lole Ribara, Janka Gredelja, Vladimira Gortana, Franje Kluza……, objavio je portal tockanai.hr.
VIKTOR LENAC
U jednoj od najvažnijih luka Austro-ugarske monarhije, Rijeci, 1896. osnovano je brodogradilište, kojemu su temelj poslovanja bili popravci trgovačkih i ribarskih brodova. Ime je dobilo Brodogradilište Lazarus, po čovjeku koji je prvi osnovao remontnu bazu za ondašnje strojeve. Političke vlasti 1948. nacionaliziraju brodogradilište i daju mu ime po poginulom narodnom heroju Viktoru Lencu, brodomonteru koji je nekad radio u brodogradilištu. I s tim imenom, nakon Drugog svjetskog rata, kreće snažno razdoblje širenja poslovanja te lokacija u središtu Rijeke postaje pretijesna.
Viktor Lenac krajem šezdesetih godina seli na svoju današnju adresu – u zaljev Martinšćica, a u to doba kao i početkom 70-ih kupljena su dva plutajuća doka i obalne dizalice. U zagrljaju kostrenske vale, lukobranom zaštićeno od valova i juga, Brodogradilište intenzivno razvija djelatnosti remonta i preinaka brodova te doživljava procvat. Upravo tih 70-ih godina Viktor Lenac se upisuje u svjetsku kartu kao pionir u južnoj Europi u preinakama tankera u brodove za prijevoz automobila. A sredina 80-ih godina, točnije 1985. godina, Viktor Lenac se nalazi na čelu konzorcija za izgradnju prve hrvatske bušeće platforme – Labin.
I dok su 90-ih, po slomu dotadašnjeg društvenog uređenja, od Slovenije do Crne Gore brodogradilišta mijenjala svoja tadašnja socijalistička imena, Viktor Lenac je ostao. Svi koji su tada odlučivali znali su da je Lenac brend, vrlo dobro prepoznat u svijetu i da bi bilo kontraproduktivno mijenjati prepoznatljivo ime, odnosno da treba nastaviti razvijati poslovanje pod tim imenom. Za razliku od drugih kompanija koji su kratili nekadašnji naziv samo na prezime, u slučaju brodogradilišta ostalo je puno ime i prezime u nazivu.
Zanimljivo je da je upravo 1993. godine Viktor Lenac prvo od hrvatskih brodogradilišta privatizirano i registrirano kao dioničko društvo. I danas, bez obzira na sve oluje i bure posljednjih privatizacijskih i postprivatizacijskih godina, kad u poslovnoj zajednici u branši u svijetu kažete Viktor Lenac, svi znaju o kojem se i kakvom brendu radi, odnosno identifikaciji njjihovih proizvoda. I u sklopu Palumbo grupe, najveće grupe brodogradilišta za remont i preinake na Sredozemlju, brodogradilište ostaje djelovati pod istim imenom.
ĐURO ĐAKOVIĆ
Povijest Đure Đakovića, jedne od najvećih industrijskih i strojarskih grupacija u Hrvatskoj i regiji s dugom tradicijom i ugledom na globalnom tržištu, seže u 1921. godinu. Tada je Prvu jugoslavensku tvornicu vagona, strojeva i mostova d.d. Brod na Savi, osnovalo pet osnivača – Prva Hrvatska štedionica u Zagrebu, Slavonija d.d. za industriju drva u Brodu, Slavonsko trgovačko društvo ugljena Kauffman i drugovi u Brodu na Savi, Tvornica za strojeve i željezničku opremu Kistarcs te Jugoslavenska banka d.d. u Osijeku. Djelokrug rada bio je gradnja i popravak vagona i lokomotiva, željezničkih mostova i mosnih konstrukcija, fabrikacija strojeva i svakovrsnog saobraćajnog oruđa i opreme, podizanje i tjeranje pomoćne industrije koja je u savezu sa svim tim proizvodima, preuzimanje izgradnje i opreme željeznica, pogon željeznica pod vlastitom upravom ili zajedno s drugima i sl.
Tvornica u lipnju 1922. započinje proizvodnju i popravak vagona, da bi već godinu kasnije – vjerovali ili ne – zapošljavala 1200 radnika!
I korak po korak ta industrijalizacija dobiva svoje obrise – prva parna lokomotiva za pruge uskotračnoga kolosijeka izrađena je 1926. kad i prvi teretni vagon te prvi parni kotao, a 1928. prva tramvajska kola za potrebe Beograda, da bi dvije godine kasnije bili proizvedeni i montirani prvi rezervoari za potrebe kemijske i procesne industrije. Povijest tvornice pamti i 1930. godinu i prvi izvozni posao i izvoz i montažu tri željeznička mosta za Grčku (na pruzi Solun–Alexandropolis). Godine 1935. sagrađena je prva mosna dizalica vlastite konstrukcije i prva lokomotiva normalnog kolosijeka, da bi 1938. bio proizveden prvi motorni vlak za prugu Sarajevo – Mostar.
Najznačajniji most u zavarenoj izvedbi cestovni je most, izgrađen i montiran 1939. preko rijeke Save u Zagrebu. Značajno djelo mostovne gradnje je i željeznički dvokolosiječni most preko Save u Zagrebu, izgrađen iste godine u zakovanoj izvedbi.
Nakon rata, sustav 1947. godine dobiva ime po Đuri Đakoviću, metalskom radniku koji je kao bravarski majstor u njoj radio 1927, a koji je proglašen narodnim herojem iako nije poginuo u vrijeme Drugog svjetskog rata, već prije, 1929. godine. I kreće veliki industrijski razvoj, kao i brojni izvozni poslovi, a sama tvornica postaje sinonimom za proizvodnju za potrebe željeznica, kotlovskih postrojenja, čeličnih konstrukcija i mostova, kao i nuklearnih elektrana. Od bitnih godina, 1955 je proizvedena prva dizel lokomotiva 20 KS, a u 1969. Đuro Đaković je najveći proizvođač Steambloc kotlova u svijetu.
Tvornica je 1982. počela serijsku proizvodnja kombajna, da bi 1983. počela proizvoditi tenkove. Vrhunac poslovanja poduzeće je dosegnulo 1980-ih, kada je zapošljavalo više od 15.000 radnika odnosno 1986. bilo je 16.339 zaposlenih.
U bogatoj povijesti i dvije povijesne crtice – godine 1955. Đuro Đaković bio je jedan od članova osnivača INGRA-e; 60-ih godina prošlog stoljeća proizveden je električni radni kiper, radni stroj velike snage, kojem u je jedno punjenje baterija izdržalo do 10 sati rada kipera, uz brzinu od 80 km na sat.
U godinama tranzicije, u Đuri Đakoviću se puno toga mijenjalo. Ali ne i ime. Ostalo je i ime i prezime te snažne industrijske korporacije do dan danas, iako se vremenom od SOUR-a, mijenjao sustav u Holding pa sada i u Grupu kako danas djeluje. Svako od društava u grupi također nosi ime i prezime i naziv pretežite djelatnosti.
Zanimljivo je da je dvadeset godina nakon smrti, 1949. godine, pokopan pokraj Ive Lole Ribara, po kojem je 1947. nazvana danas poznata tvornica u Karlovcu, tada nacionalizirana manufaktura vate i gaze.
LOLA RIBAR
Tvornica Lola Ribar d.d. jedina je tvrtka u Hrvatskoj i jedna od najvećih u Europi koja se bavi industrijskom proizvodnjom sanitetskog materijala. Godišnja proizvodnja iznosi cca 11.000.000 m2 gaze i proizvoda od gaze, te cca 400 t vate i proizvoda od vate. I nikad se u tvornici, po dostupnim informacijama, nije razmišljalo o promjeni imena. Pa ni 1992., nakon pretvorbe i privatizacije.
Prisjetimo se. Godine 1935. u Mrzlom polju mrežničkom osnovana je Jugoslavenska industrija vate i zavojne robe Antun Petreš. Sagrađena je uz slap na rijeci Mrežnici, u blizini glavne ceste i željezničke pruge, a imala je čak i vlastitu hidrocentralu. Bila je tada među vodećim proizvođačima sanitetskog tekstila, posjedujući vlastitu predionicu, tkaonicu i bjelionicu (bojaonicu). Konfiscirana je nakon Drugog svjetskog rata, a za razliku od nekih drugih pogona i tvornica, veći dio resursa tvornice je tijekom 1947. i 1948. godine raseljen, i to predionica u Zagreb i Niš, proizvodnja vate u Duga Resu, proizvodnja utkanih zavoja i mjesečnih uložaka u Čakovec.
Tako se 1947. pod imenom Tvornica sanitetskog materijala Lola Ribar Karlovacnastavlja proizvodnja zavojnog materijala, u kraju poznatom po tom vidu tekstilne industrije. Ivo Lola Ribar, za razliku od drugih narodnih heroja koji su poticali iz radničkih i proleterskih obitelji, bio je političar, diplomirani pravnik, ali i bliski Titov suradnik, pa i ne čudi da je narodnim herojem proglašen među prvima, još za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata 1944. godine.
Par godina kasnije, 1950, poduzeću je pripojena i Tvornica marama d.d. koja je djelovala od 1933., a od 1974. i Tvornica pozamanterije Vrpca iz Krnjaka.
Kao dioničko društvo, kompanija Lola Ribar posluje od 1993., a 2008. godine započinje restrukturiranje, modernizacija proizvodnje i proizvoda te razvoj marketinških aktivnosti.
I vratimo se na početnu tvrdnju. Jedan od velikih izvoznika, Lola Ribar, je brend, identicifiran s proizvodima koje se izvoze na brojna zahtjevna tržišta – od Njemačke do Švicarske. Uhodan sistem i prepoznatljivost od strane kupaca, bili su dovoljni razlozi da se ostavi ime. I zanimljivost – Ivo Lola Ribar dospio je čak u rock-kulturu, zahvaljujući Korni grupi i vokalu Zlatku Pejakoviću, koji su inspiraciju našli u pismu koje je Lola Ribar napisao svojoj djevojci i vjerenici, pod nazivom : „Ivo Lola nije sam…“
GREDELJ. JANKO GREDELJ
Svoj povijesni put, tvornica koja danas nosi ime Gredelj, započela je 1894. godine kao glavna radionica Ugarskih (mađarskih) kraljevskih državnih željeznica za popravak i glavni pregled parnih lokomotiva. Već u prvim danima svoga djelovanja zapošljavao oko 200 radnika, što ga svrstava među najveća poduzeća onoga doba u Zagrebu.
Jedna od zanimljivosti je i da je od 1904. radionica poslovala neovisno o Glavnoj željezničkoj radionici u Budimpešti, zapošljavajući 500-ak radnika, s mogućnosti mjesečnog popravka 5-6 lokomotiva i 100-ak vagona. Osnivanjem trogodišnje Željezničke zanatske škole 1905., počela je sustavna izobrazba stručnog kadra, uglavnom strojobravara i tokara.
Godine 1912. u pogon je puštena električna centrala pokretana trima dizelskim motorima ukupne snage 1000 KS (736 kW).
Nakon Prvog svjetskog rata radionica je poslovala u sastavu Državnih željeznica Kraljevstva, a od 1921. Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca te od 1929. Jugoslavenskih državnih željeznica. S približno 2500 djelatnika 1938. bila je jedno od najvećih industrijskih poduzeća u Savskoj banovini.
Godine 1947. preimenovana je u Željezničku radionicu Zagreb. Još je jedna zanimljivost – 1952. dolazi do izdvajanja iz Glavne direkcije Jugoslavenskih željeznica, i poduzeće nosi naziv Ivan Krajačić (bliski Titov suradnik), što je bilo vrlo neobično da se imena daju živućim osobama, što će se dosta brzo promijeniti, trajalo je dvije godine.. Tada je počela proizvodnja vagona za poštanski promet, a poslovanje je preusmjereno i na projektiranje i proizvodnju novih vozila – vagona i strojeva.
Od 1954. do 1959. poduzeće je poslovalo pod imenom Radionica željezničkih vozila Zagreb, da bi 1959. promijenilo naziv u Tvornica za izradu i popravak željezničkih vozila Janko Gredelj Zagreb, u čast revolucionara, narodnoga heroja, koji je u njoj radio kao metalostrugar. Od 1962. poduzeće nosi naziv Tvornica željezničkih vozila Janko Gredelj Zagreb.
Gredelj je 1961. prvi u Europi proizveo prototip dizelsko-električnoga motornoga vlaka s aluminijskom oplatom i dvoja motorna kola s upravljačnicama na oba kraja kompozicije, koji je trebao prometovati između Zagreba i Beograda. Kako se navodi u Hrvatskoj tehničkoj enciklopediji, godine 1963. u promet su puštene tri kompozicije tzv. aluminijskoga vlaka (serija 611), koje su na relaciji Zagreb–Split vozile do 1974. Za zagrebačku Gradsku željeznicu izgrađen je 1962. aluminijski motorni vlak za uskotračnu prugu, popularno zvan Srebrna strijela, koji je sve do 1979. povezivao Zagreb i Samobor.
Još je jedna zanimljivost vezana uz ime tvornice. Već sredinom i krajem 80-ih pa i početkom 90-ih tvornica gubi ime narodnog heroja iz naziva, mijenjajući više dosta rogobatnih naziva, ipak nadživjevši više različitih društvenih uređenja. Godine 1996. vraćeno je ime Gredelj (bez Janko), od kada su se zvali Tvornica željezničkih vozila Gredelj.
Scile i Haribde u poslovanju dovele su do stečaja 2012. koji se smatra jednim od najvećih stečajeva provedenih u Hrvatskoj. Završen je tek nedavno, nakon čega je Gredelj u sustavu slovačke tvrtke Tatravagonke koja, zasad, ne planira mijenjati ime.
Objavljeno 4. prosinca 2021. Sva prava pridržana PoslovniFM.
